Čovjekmen - prava istina o Klasičnoj

Dario i Luka su opet uhodili Vilušića.

Kad je krenuo natrag prema autu, ovi naprosto nisu mogli izdržati da se ne smiju. Međutim, u svom tom veselju nisu mogli ne uočiti da se nešto loše kuha na stepenicama. Tamo je bila hrpetina napušenih cura, ali među njima propovjednik Mislav

"Oh, ne!" Luka uzvikne panično kad shvati što se događa.

Kada je Dario shvatio što se dogaša, viknuo je:

"Dokazat će da je nula je jednako jedan je jednako dva!"

Još su sekundicu gledali u nevjerici prije nego su potrčali prema vratima.

***

"Što je pak sad to?" Thor upita Lokija kada ugleda mjehur kako se diže na tijestu.

Loki je proučavao mjehur i nije se više mogao nadati da pita prsne.

"Morat ću izvaditi pitu iz pećnice! UZBUNA!"

U Kuhinji je zavladala panika. Jedino Magnus je glumio nezainteresiranost.

"Krpa, gdje je krpa?!" Thor je ljutito vikao tražeći krpu dok se tijesto opasno nadizalo.

"NE! Nećemo stići! Quickly, evasive manuevors!!"

Thor primi vratašca pećnice golom rukom kad se tijesto spusti.

"Uh. Dobro je." Thor uzdahne.

Magnus je krajičkom oka pogledao situaciju.

Pita je još jednom bila spašena.

***

Bili su pred portom kada se vani smračilo.

"Nećemo stići!" Luka vikne nervozno.

Kako su trčali prema vratima, Dario je uočio kako se trag iza Luke sve više zbija u manje vremenske razmake i spaja se. Svakako je to bio loš snak.

svom silom su se zaletili u vrata. S druge strane mislav je stajao prstom uperenim u nebo i vikao: "... Da je nula jednako jedan je --", kada se začu ponat glas: "Ti ne postojiš!"

Tko nije obraćao pažnju na Mislava za života, nije niti kada je nestao.

"Uh, hvala..." Dario iskreno zahvali, ali zauzvrat dobije "Ti ne postojiš." u lice.

Luka uhvati Dukaticu za rame,a li ona spremno odgovori: "Ti ne postojiš."

Jednom u deset dana Anđelka bi hodala do škole radije nego došla autom.

Čim je istupila kroz vrata sunce zaprži da joj mozak zakipi, ali ona spremno izreče: "Uh, što je svježe."

Hladan vjetar je zapuhao. Uvjeti su, kao i uvijek, bili idealni za Anđelkin outfit.

I tako je spremno hodala po ulici dok nije došla do parka. U parku je naišla na čopor dječice koja su potrčala prema njoj čim su je uočili.

Anđelka je na tren zastala kada su je djeca okružilca, ali je onda bržim korakom krenula prema pkoli.

Dječica su držala s njom korak i održavala barijeru. Da bi bilo još gore, u iritantnom ritmu su vikali: "Baba, baba, debela baba." i ponavljali iznova i iznova i iznova. Kad je uočila blagi obris svoje škole u daljini, zastala je. Pogledala je sjetno u nebo, pa natraga u Klasičnu, pa natrag na djecu.

Bez riječi ispruži prst prema djetetu. Dijete je u prvi čas bilo zbunjeno gestom, ali Anđelka kimne glavom, dajući mu do znanja da ju povuče za prst. Čim ju ovaj povuče za prst, ona zlobno uzvikne: "Ti ne postojiš!"

Mališa se razbio u hrpu prašine. Niti jedno zrnce nije palo do poda dok se Anđelka okrene za 360 prstom uperenim prema djeci svakome vičući: "Ti ne postojiš!"

Niti tren nakon toga nije više bilo djece, a ona puhne u vrh prsta iz kojeg se dim zavijori.

Glazbeni, jedan od najslađih ekstrakata dosade. Toliko sladak da čak i iskusnom gurmanu spali živce i ostavi ga beznadno ravnodušnim.

Još jednom Luka i Dario su zastali na slici "Snobovska gospođa vodi psa u šetnju" i morali su se suzdržavati da se ne valjaju od smijeha po podu i po drugim učenicima.

Profesorica Katušić je to uočila i negodovajući coktala jezikom kako bi ima dala do znanja da su nekulturni, ali snobovske signale samo drugi snob može prepoznati.

Kada je shvatila da je njezin trud uzaluda, okrenula je uvrijeđeno glavu uz jedan glasan: "Wev'r!"

Držala je glavu visoko s onim holier-than-thou pogledom, ali je ipak pogledavala obraća li netko pažnju na nju.

Kada je shvatila da nikoga ne zanima, odluči se osvetiti i malo zavrti kolo sreće.

"Pavle. Reci nam nešto o --"

"Pavle, PAVLE! P A V L E E E!!!", Pavle je zaurlao kao zvijer. Prisutni su mogli uočiti kako mu se u očima gasi i zadnji plam lucidnosti kada je skočio na profesoricu Katušić.

Krv je špricala uz ritmičan zvuk coktanja profesorice Katušić. Da se oduprla, možda bi još i bila šiva sada, ali kodeks snoba je zahtijevao od nje da ostane "true" do kraja.

Izjava dana:

"To je tvoje mišljenje i ja se sad neću polimerizirat... polarizirat... polemizirat s tobom.

Kata Milić

"Daj vamo!" Lucas i Darius su vikali dok su se dobacivali Tavom. Njihov idiotni smijeh je sve prisutne tjerao na bijeg uz mrzovoljno kolutanje očima.

"Avatari." odjednom začuju iz hodnika.

"Ja sam Alku'Rxamant i proputovao sam dalek put u potrazi za Tavom..."

"Lovi!" Darius vikne i dobaci mu Tavu.

Alku'Rxamant spremno dohvati Tavu, ali kako ga je dotaknula, samo se rasplinuo u prašinu, a tava je jurnula prema središtu zemlje i prema Kini ostavljajući trag uništenja iza sebe.

"Hopla." Lucas progovori kad su se avatari nagnuli nad jamu. "Vidiš li ju?"

Dugo su buljili u prazni, mračni tunel kada dojednom osjete nalet vjetra.

"Evo ej natrag!" Darius uzvikne.

Avatari su se zatrčali od rupe.

Tava, nošena još većom silom nego kada je išla prema Kini, izletjela je iz rpe i visoko u nebo. Stvorila je zračnu turbulenciju koja je čupala zemlju i vitlala ju u nebo ne ostavljajući praktički ništa od Križanićeve ulice. Silina vjetra je odnijela temelje klasične čiji su komadi letjeli u nebo kao meteori. Tava je letjela u nebo, zasjala na prijepodnevnom suncu i, vučena gravitacijom, počela padati prema dolje.

"Vraća se!" Lucas je viknuo, ali ga Darius nije čuo od zaglušujuće buke

Umjesto toga, Darius je stao na mjestu i ispružio ruku prema nadolazećoj Tavi.

Negdje u svom uredu koji je sada letio prema i približio se Alfi Kentaru, Anđelka Dukat je zjevnula i izjavila: "Baš šteta da se ništa neuobičajenoga nije dogodilo danas."

Na vratima Klasične gimnazije pojavila se zakukuljena spodoba, poput duha samo je proklizila kroz vrata.

"Hej ti!" nasumični dežurni učeni je na nju viknuo.

Spodoba je samo mahnula rukom, a dežurnom učeniku je vrat puknuo poput suhe graničice.

Spodoba se okrenula prema desnom hodniku odalke je odzvanjalo glasno coktanje.

Coktanje je dolazilo iza vrata na kojima je pisalo neukim slovima "Zbornica"

Spodoba mahne rukom i vrata se otvore.

u zbornici je nasred sobe iz poda stršao šrafnciger i izgledalo je kao da je izbio iz poda.

Profesori su nastavili coktati na šrefnciger.

"Pobogu, saberite se! Vi ste profesori, vaše plaće su premale da biste bili snobovi!"

Netko je opalio "wh'ever!", svi su se nakašljali i vratili u normalu.

"Dakle, gdje su avatari?" spodoba ponovi.

"Mladiću, ako dopustite..." profesorica Bralić započne kada nepoznata spodoba napravi nekoliko gesti rukom, uzme metlicu, pobriše prašinu s kredenca i napravi tri kruga na mjestu.

Svi su zbunjeno gledali dok spodoba ne objasni: "Invokacija."

"Aha." pun razumijevanja je uslijedio, kao i vatrena kugla koja je raznijela zbornicu.

Spodoba je facerski odparadirala u podrum dok se iza nje dizao stup vatre.

Izjava dana:

"Da nek ja budem strpljiva? Bože sačuvaj!"

Kata Milić

Nakon teatra u Napulju (zbog četiti šerafa s tave)¹, naši junaci su, služeći se Mislavovom jedinstvenom opremom z asvaku situaiju, marljivo sastavljali artefakt goleme moći.

Tava je lebdjela na Katama jer bi sve drugo već odavno bilo uništeno.

"Još malo, još malo!" Dario je vikao uzbuđeno dok je skakutao oko Luke kao majmun.

"Je, Još malo." Luka promrmlja i nastavi šerafiti. Kap znoja mu je skliznula niz čelo na i pala na tavu. Riječ ishlapila ne bi baš odgovarala opisu što se kapljici dogodilo kad je dotaknula tavu. Minijaturna nuklearna eksplozija, e to je već odgovaralo opisu.

"Heureka!" Luka uzvikne i zavitla šerafciger euforično u zrak kada je konačno sastavio sudbonosno oružje. Šerafciger je probio strop i svi su profesori coktali na njega kad je ostao stršati iz poda zbornice kao spomenik.

"Daj tavu!" Dario vikne i posrne za gotovom tavom.

Čim ju je dodirnuo, počeo se polagano raspadati od ruke nadalje.

"A ne opet!" gunđao je dok je nestajao.

Umjesto njega, Darius je čvrsto stisnuo dršku u znojavoj ruci.

Izjava dana:

Pokazujući prema prozorima: "Daj otvori malo ta vrata!"

Kata Milić

Napulj. Novi Napulj. Prve tri stvari koje su naši junaci uočili bile su redom: Zmazani autobusni kolodvor, lava još topla od erupcije i kebab. Luka je negodovao. Jednom davno obećao je samom sebi dogodi li se erupcija Vezuva, on će sjesti pred TV i gledati prijenos, markirajući školu ako treba. Nažalost je morao gledati spektakl uživo zbog sakupljanja čavli iz tave, ali kao što je Dario dobro uočio krici umirućih ili zatrpanih ispod ruševina bili su mnogo uvjerljiviji nego na TV-u. A kebab-šopovi su profitirali, malo prepečeno meso right of the street.

"Luka?" Dario je zvao mirnim glasom, malo iziritiranim jer je Luka nestao.

"Luka?!" vikao je.

Neki nasumični prosjak zaskočio je Darija, ali ga ovaj spremno zvekne drškom tave po glavi. Inicijalna rana je malo prokrvarila, ali ubrzo ga je moć tave pretvorila u prašinu na koju je Dario puhnuo prije nego ju je vjetar odnio.

Tražio je i tražio, no Luke nije mogao naći. Na kraju ga je našao nasred bivšeg trga.

Tamo je bila hrpa pečenog mesa i puno kebab-štandova, a sam Luka je klečao i vrtio nešto što je naočigled bilo malo preveliko za puricu.

Kada mu je Dario prišao, vidio je vrhunac sreće u njegovim očima. Plakao je od sreće.

"Toliko kebaba..." Luka je mucao kroz jecaje.

Ubrzo je i Dario zaplakao, ali zbog luka, ne zbog sreće. I zbog gluposti svoga druga.

"Luka... to meso..." probao je.

"Znam." Luka odgovori kada proguta debelu mesnatu knedlu. "Ali fino je."

"Ajde, ajde, uzmi zalihe pa idemo dalje."

Luka je kimnuo glavom, no Dario nije bio siguran nije li naprosto progutao malo veći zalogaj.

Svega par koraka i bili su na autocesti izvan grada. Nakon burne erupcije ono što je ostalo od Vezuva se jedva naziralo zbog padajućeg pepela, a ono malo što se vidjelo se dimilo kao propali reperi iz osamdesetih.

Ravnica, polovično zelena, polovično opustošena od erupcije zjapila je kao put prem atronu njegovog visočanstva Sotone osobno, a negdje u daljini nazirali su se baklje.

"Stari Napulj." Dario prugunđa.

"Dun-dun-dun!"¹ Luka opali iz pogrbljenog položaja pogledavajući preko Darijevog ramena.

^{1 - ominous music here}

Izjava dana:

"Strana, strana, e to ti je u mojoj knjizi ko pusta zgrada."

Kata Milić

Exquisitopija, raj na kraju svijeta. Naši junaci, prešavši beskrajne ledene ravnice Islanda, naprosto nisu mogli vjerovati da se dno tave nalazi u ovakvom mjestu. Visoke, neukusno kričave zgrade okružujući park palmi sjajile su se na suncu, ili barem zlatne gravure u njima.

Bilo je vruće.

Parkom su šetali snobovi vodeći paunove i pudlice u šetnju. Mrzovoljno su coktali na avatare koji su kopali po okolo tražeći tavu. Nasred trga stajala je fontana. Naši junaci su se nasmijali na prizor: nasred fontane stajao je dupin, a oko njega četiri snoba koji su uvrijeđeno ili nezainteresirano gledali u dalj, ali nije bilo za raspoznati što doista rade.

"Gle!" Darius uzvikne.

Snobovi su negodujući okrenuli glave od njih nervozno mašu ći lepezama. Svi snobovi Exquisitopije su se okupili oko avatara dok su čačkali oko fontane i coktali kolutajući očima pokazujući da žele što prije otići, premda ih nitko i ovako i onako nije ovamo pozvao.

"Aha, evo ga!" Lucas vikne i digne visoko dno tave u zrak. Svijetlost sunca se reflektira u jednu snobicu koja se tobože sruši u nesvijest. Muškarac pored nje ju uhvati, ali mrzovoljnim pogledom ošine avatare i ljutito skine rukavicu kao da će ih ošamariti.

"Vruće je. Ajmo popit neš." Lucas promrmlja. Darius kimne glavom i oni se zapute u dućan. Povorka snobova ih je pratila u stopu, ali su kao, tobože, išli istim putem i nezainteresirano gledali okolo. Ipak, pogledavali su obraćaju li avatari i drugi snobovi pažnju na njih.

Avatari su ušli u dućan.

"Molim?! Koliko tu piše?!" Darius uzvikne.

"Daj da vidim." Lucas primi bocu. "Jebiga, nemamo dovoljno."

I tako su otišli van i napustili Exquisitopiju dok su snobovi svi izvadili novčanike i smiješkajući se probrojavali novce po prstima. Kad su dovoljno iskazali svoje bogatstvo, svi snobovi su počeli puniti košare robom i nezadovoljno su coktali dok su se sudarali s drugim snobovima u prolazu.

Izjava dana:

"I zato vam ja kažem: Valencije, valencija, femininum!"

Kata Milić

Dok su se vraćali u svoju učionicu, prolazeći još jednom pored ruševina prozora koji su vodili prema tjelesnom, naši junaci su šarali pogledom po tim ruševnim objektima.

"Mislim, nije O.K. Njoj je isto kao i nama...", Luka je prodikovao Dariju kad ovaj uzvikne: "Brava!"

Luka ju je isto uočio. Gurnuo je ruku u hrpu krhotina trulog drveta, žbuke i fragmenata stakla i izvadio bravu.

Izgledala je poput potrgane brave, ali bilo je nešto drevno u njoj. Savijala se uz škripav zvuk.

"To nije brava, to je kvaka!" Luka je uzviknuo.

"Daj mi ju!" Dario je posegnuo zvjerski za kvakom.

"Ne, moja je!" Luka je viknuo ljutito.

"Ja sam ju vidio!" Dario je negodovao, ali Luka se već zaputio u razred.

***

"Daj mi malo kvaku, vratit ću ti je." Dario je lagao.

Luka mu je povjerovao, ali ne zato što je lažljivo đubre, nego zbog über-cute chibi očiju

"Evo ti je." Luka mu je lakovjerno preda.

Tren prije nego mu ju Luka doda, Dario mu istrgne kvaku i počne skakutati i vikati: "Maj ounli, maj prešs!"

"Daj kvaku!" Luka vikne kada shvati što se dogodilo. Dario se cimnuo. Lagani halo je sjajio oko Luke, kao kada se Lucas zadnji put pojavio.

"Nedam!" Dario mu odvrati gledajući ga zvijerski iz čučnja.

I tako su se naš junaci uhvatili z akvaku i pokušali ju za sebe uzeti. Gurali su se i kopali si oči, ali u jednom času Luka odskoči kao da ga je nešto ozlijedilo. Iz lijeve ruke mu je curila krv između palca i kažiprsta.

"Eto vidiš, men sluša." Dario dabaci gladeš kvaku.

"Nije, totalno nije! Obilježila me, blood-bound!" Luka je vikao pokazujući ranu koja je nemoralno krvarila.

"E, e, daj mi kvaku!" Mislav se krene naguravati s Dariom. Dario i Mislav su vukli svaki kvaku u svom smjeru. U jednom času Dario pusti, a Mislav se razbije u hrpetinu prašine.

Dario i Luka su se gledali u nevjerici.

"Daj malo." luka reče i uzme kvaku u ruku. "Eto, ovaj dio tu ne paše."

Gledao je malu u dršku kad mu se lice rastegne u smješak spoznaje.

"Znaš u Morrowindu kad moraš sastaviti..." počne on.
Dario je pozorno slušao.

"E, vidiš, ovaj tu dio ne paše. u tribunalu imaš jedan dwemerski shield koji moraš rastavit i ima u sebi dio koji ne paše. E, to ti je dio trueflamea."

U nevjerici, naši junaci su pogledali u kvaku i uzviknuli: "Tava!"

Suze su im tekle od sreće.

"Zato se Mislav raspao kad sam pustio! Avtari djeluju kao uzemljenje za tavu!" Dario je pričao.

"Ali još nije gotova. Moramo prvo sastaviti tavu, a već drška je ovako moćna!"

"Jee, imamo veliki quest!" Dario objavi.

Osjetivši prijetnju, Luka spremi tavu u torbu: Pravila se da čisti koš za smeće prisluškujući tajni razgovor. Među spremačicama se dugo znalo da bi tava jednu mogla pretvoriti u pravu babu.

Izjava dana:

Kad sam ja nekom ko nije znao dala 1?

Kata Milić

Uvidjevši veliku moć ništavila na Dariju i, još preciznije, na Matokovićknoj Matokovićkinoj magiji, Luka je odlučio izazvat die macht der matokovich. I zato je hrabro pisao kronike o Matokovićkoj i to još na njezinom satu.

"Što to radiš?" Matokovićka ga priupita u prolazu. Već je radila treću rundu oko reda i nimalo joj se nije svidjelo to što je vidjela.

"Prestani s time!" Matokovićka ga upozori kada vidi da zapisuje njezino ime.

"S čime?" Luka nevino upita pokrivajući dijelove teksta kako ihe je ova pokušavala čitati.

"Hör auf damit!" viknula je kada ju je naživcirao.

Luka se samo nasmijao.

"Deine macht ist nutzloss gegen mich. Und weist du auch warum? Zato jer ja imam moć ničega!"

"Jel ti to možda... imaš moć ničega?" Začu glas pored sebe. "Što ti misliš tko si ti? Nitko, ništa? To što si ništa i ne daje moć ničega."

"NE!" Luka se zadere na Dukaticu.

Tijelo mu se raspalo i odlepršalo u vjetar... Ali Lucas je nastavio piljiti Dukatici u oči opasno blizu.

"Vidi, vidi." Lucas započne tonom kao pravi mali zloćko

"Ajme meni, niti sam Mati-soldat, niti ne-ne postojim? Kako je to moguće? Ah, joj da, ja sam avatar. NAH!"

Dukatica i Matokovićka su odstupile jedan korak od avatara i pogledale se. Koliko god da je njihovo neprijateljstvo bilo, pojedinačno nisu imale nikakvih izgleda protiv pravog pravcatog avatara. I zato su mrzovoljne coknule i ispružile mali prstic jedna prema drugoj da bi se njihove moći spojile

Tren prije nego su se dotaknule vrata su se otvorila uz gromoglasan udarac.

"Ha, ha, ha! Ha, ha, ha! Ha, ha, ha!" Filip Filipović, koji je netom uletio u razred se smijao i usput mahao rukama kao da je ptica i leti.

"Ha, ha, ha!" ponovi.

"Znam koliko je tri više ništa!" Filip uzvikne.

"TI-" vikne i uperi prstom u Dukaticu. "Oh, da! osjećaš li strah kako ti se stišće u trbuhu? Osjećaš li se bespomoćno protiv moje moći? TI-"

DUkatica je samo podigla jednu obrvu i nezainteresirano mu odvratila: "Ti ne postojiš."

"A ne opet." Filip je gunđao dok je nestajao.

Prije nego je potpuno nestao Darius se uzdigne iza njega i zvekne ga tavom po glavi sa zlim smiješkom na licu.

"Vi ste u gubitku ovaj put." Lucas se naceri.

Ja, aber jetzt sind wir ze zweit! Nicht wahr-" Matokovićka je u tom času shvatila da ju je Dukatica ostavila samu s dva nestašna avatara.

"Možemo li se nagoditi? Pet do kraja četvrtog razreda?" Matokovićka je pokušala zadnju liniju svoje obrane.

Kako su se Mati-soldati (bivši učenici) mobilizirali, Darius dobaci Lucasu Tavu i zagrabi zrak.

Tava je Lucasu sletjela kao ptičica u ruku, a Darius je držao Magnusa koji se veselio nadolazećem pokolju, ali je DAriusu rutinski opsovao sve po spisku.

Avatari su zamahnuli oružjem sudnjeg dana i jurnuli u boj.

Izjava dana:

"Mislim da ću počet gađat starim cipelama. Imam tu neke od Einsteina."

Kata Milić

Kate
O vi, male,
Preslatke Kate,
Kako li ste samo
Tako Kate i
Ti, Kata, si,
Jedna Kata.

I vi ste tako
Ful i Kate i male
I ful i slatke i
Kata i slatke i, ovaj,
Full ...ahem...
Kate.

Kate Kati Katu, rekle
Bi Kate.

Koliko Kata ima jedna
Kata?
Koliko Kata ima pak
Kukća od dva kata?

Odgovor je
Nedje Između.

I zaista koliko Kata
Ima jedna Kata, ili samo
Jednu?

Ili, možda četrnaest?
Ili Sedamnaest?

Kako bilo bi bilo,
Kate Kati Katu
Ostat će pitanje
vječno.

Izjava dana:

"Ko će sad pričati, a ja sumpornu kiselinu i malo štrc."

Kata Milić

"Darkec, Darkec, Darkec, Darkec... (i tako u vječnost)" ponavljala je Biserka.

Dario je šutio i hodao dalje.

"Darkec, a kamo idemo?"

Dario je i dalje šutio.

"Ajmo doma, Darkec." Biserka nastavi živcirati i pokušavati nasloniti glavu na Darijevo rame, ali to dosadno nabacivanje i nije uspijevalo.

NEgdje raskerećana u mraku između dvije zgrade Matokovićka je čekala.

"Oi! outa me way ye froggy-looking grogdöer!"

Nitokuda, ili točnije, iz nigdjekuda Magnus je izletio i napravio rupu u zraku. Mislav, koji je visio kao pijavica na Darijevom drugom ramenu skviknuo je kao prase kada se našao oči u oči s moćnim partfišem.

Magnus ga blago početka po nosu i reče:
"Poink, got yer nose!"

Mislav zaskviči kao pravo prasence kada mu nos nestane pred nosom.

"Ha! Ha! Ha! Die lad." Magnus frkne i pročeše Mislava po glavi.

Bilo je bolno i kratko, ali je Mislav osjetio svaku dlačicu Magnusove brade kako mu čeće lubanju.

Iz rupe Lucas istupi. Bio je to Lucas, ne Luka. Čim je iskoračio iz ništavila, povukao je van za ruku svoj inkarnirani princip - Luku.

Luka je izgledao izbezumljeno, još su mo se tu i tamo kroz njega pojavljivale Kate plešući na Kvragovu muziku. Kada su shvatile da je muzika prestala, jedna za drugom su nestale iza ugla uz glasan *HMPH!*

"Evo sinko, sve je O.K. sad." Lucas reče Luki i zgrabi Magnusa za dršku, odvuče ga dok je čistio prašinu ostalu nakon Mislava sa sobom natrag u pukotinu.

"No! Curse you, ye'll ruin me hair!" Magnus je zavijao dok se pukotina zatvarala iza njega.

"Uh..." Luka uzdahne kad je sve bilo gotovo. Čim zakorači, učini se prolaznicima kao da njegov odraz ostaje u zraku djelić sekunde nakon njega, ali niti on još nije znao pravu moć Ničega.

"Daj ajmo doma." reče Dariju i odvuče ga za rame. Nekako, u dodiru s ničim, Matokovićkina magije se raskinula.

"Verdamt noch mal!" Bio-hazard zapsuje i mrzovoljno pogleda prema Dukatičinom uredu.

"Nichts! Das ist alles deine Schult!"

No kada ugleda novog prolaznika, nasmije se ko prase i zazove milim glasom....

***

"Ček malo, nije li te-" Dario reče pošto se okrene Luki.

"Hm?" Luka upitno ispusti rječima nopisivu onomatopeju.

"Zaboravi, nije bitno."

Zapravo je bio pomalo zavidan jer je Luka izgledao prilično kul s tim imedžem, sebe iza sebe.

Biserka to nije ni uočila.

"Je, kul sam." Luka utrlja malo soli u zavidnu ranu.

Izjava dana:

"Ma znate vi to. To je kao da vozite space shuttle."

Kata Milić

"Darkec!" Biserka dobaci kada DArio uđe.

"Gle tamo u kut!" Matokovićka vikne i pokaže na kut. Svi pohitaju pogledati što je to, osem Darija.

MAtokovićka je to i htjela.

"Nach der Schule komm mit mir."

Dobro je iskoristila prijevaru. kad je ona sjela svi su još bili u kutu i gledali to što se tobože trebalo vidjeti.

"E, e, možda je mislila na drugi kut."

Mislav, začepi!" Zaderu se svi u isti glas.

"U roku od pet sekundi da ste svi na mjestu ili vadite papire." Dobaci Matokovićka. Opet, pametna diverzija.

"Jesi vidio Darkec? BAš je super bilo."

Premda nije ništa bilo za vidjeti.

"Što smo zadnje radili?" Upita Matokovićka.

Dario je piljio u prazno čekajući nove naredbe.

Izjava dana:

KATA: "Pogle ti te bilježnice. Tu se ni sveti Petar ne bi snašao."
UČENIK: "Ne, ali sveti Mihovil bi."
KATA: "Je, on je žešći...err...reagira."

Kata Milić

Bilo je vruće na satu. Matokovićka je opet kasnila.

Radi icanja klupa Mislav je doveo buldožer i klupe su lagano gurane od ploče.

"A gdje je Luky?" Biserka upita hopsajući oko Darija.

Dario je već bio bolje volje. Bio je dovoljno dobro da bude mrzovoljan.

"A gdje je Luky?"

"Ne znam." Dario frkne pošto odgovori.

"A gdje je Luky?"

Dario zakoluta očima prije noego joj reče: "Daj Biserka odjebi. Fakat si dosadna."

Biserka nategne čubu kao platypus i nasloni se na zid, lagano lupkajući Dariju po stolcu.

U jednom času Dariju to dojadi i on se ustane te krene prema vratima. U svojoj ljutnji Dario je zaboravio kako je opasno biti van razreda kad Matokovićka dolazi. Bio je već izvan razreda kad (prekasno) začu veselu koračnicu.

Kao opržen vatrom pokuša šmugnuti u razred, ali poznat glas, izobličen kroz filter gas-maske ga nježno pozove: "Komm hier, mein liebling."

"NE!!!" Dario je pokušao vrisnuti u svom bijegu u razred, ali bilo je kasno. Njegovo tijelo više nije bilo toliko njegovo.

"Rein mit dir." Zapovijedi mu bio-hazard.

Dario uđe, a bio-hazard skine kacigu, uredi malo kosu i stavi naočale na nos.

Profesorica Matoković ustupi u razred.

Izjava dana:

"Ako se naduriš na nekoga, onda si se nadurio."

Kata Milić

Bilo je napeto raspoloženje u zraku. Da, običan dan, običan veliki odmor kao i svaki, ali Luka je uporno tvrdio da "ima nos za te stvari".

Jedan od rijetkih dana kada je Dario želio van. Zato je i bio bijesan kada je shvatio da Luka ne želi.

"Daj, Luka, ne seri. Ajmo van."

Ali Luka je tvrdio da će se nešto loše dogoditi iz smjera zbornice.

Dario mu je puštao neko vrijeme, ali ga je onda zgrabio za kosu i odvukao silom prema porti.

"Au, au, au..." odzvanjalo je hodnikom.

Kod porte su stali i Dario pobjedonosno izreče: "Eto vidiš, ništa!"

Luka je, sada malo ohrabren, dobro protegnuo vrat, izravnao leđa i uspravio se i oni su krenuli sretni i vedri va, umova čistih od zlih misli.

Bilo je to onda kada su bili pred vratima kada su uočili kako je prazno vani.

Vrata su se škripeći otvorila.

Luka je stao kao paraliziran, Dario još nije vidio zašto.

Trajalo je poput vječnosti. Luka bi se bio izmaknuo, ali nije stigao. Bilo mu je prilično prazno u glavi. Čudio se zašto nema flashbackova svog života.

"Ti ne postojiš!" odzvanjalo je u njegovim ušima. Sada je znao zašto se ničega ne sjeća: zapravo nije nikada postojao. Jedino se pitao kada se stigao uvjeriti da postoji.

"Luka!" Dario vrisne od užasa i padne ničice na koljena. Iza vrata Anđelka Dukat, sa svojom crnom bundom i lasicom istupila je iza vrata. Lasica podigne glavu i počne šnjofkati zrak kad joj Anđelka reče: "Nisam uopće uočila da si živa."

Krzneni ogrtač beživotno se objesi

"Bože moj, poštedi me!" Dario je mucao.

Anđelka mahne rukom prema njemu i odvrati: "Ne moraš mi laskati, znam da sam savršena."

U tom trenutku Anđelka krene gore, prepustivši Darija njegovom očaju.

"Ajde sinko, nisi valjda tako tužan?" dobaci mu preko ramena.

Protiv njegove volje, Darijevi obrazi istegnuli su se u veseli smješak. Da je bio sretan, ljepše se ne bi moga nasmijati.

***

"Darkec, dušo, šta si mi tako blijed?"

Dario se, još drhteći, prema Biserki okrene.

"Eto, moraš više jesti, razbolit ćeš mi se."

Dario bi se bio izderao na nju kako je iritantna glupa kučka, ali nije mogao sada.

"Jedi." Biserka mu dobaci i nagura mu čokoladicu u ruku.

"Gdje je naš Luky" usput upita.

Dario samo pogleda mucicu prašine koja tu prije nije bila.

"Prijatelj ili ne, bolje on nego ja." pomisli si Dario.

Izjava dana:

"Dat ću vam jedinice il ću izać iz razreda. A ja nikad ne izlazim iz razreda."

Kata Milić

Premda je bilo kišno vrijeme, jedan kišobran je bio dovoljan za naše junake. Prelazili su cestu i išli prema tržnici "Branimir" preko ceste i pošto su preplivali i tu prepreku, Luka lagano okrene glavu prema tržnici kad mu Dario pokrije rukom oči i odvrati pogled.

***

Bio je kišan dan. Ankica nije imala puno posla i bila je nervozna. Trebala je bjelančevine i jedva je čekala da djeca krenu iz škole prema tramvaju. Baš su cestu prelazila dva mladića, kada si ona izabere kojeg će degustirati. Upiljila je pogled u jednog, ali mu drugi rukom prekrije oči.

"Kvragu!" Ankica je zapsovala.

"Oprostite-" netko ju je upitao. "Koliko vam je sir?"

Ankica je okrenula glavu prema novoj žrtvi. Imala je luđački gladan pogled u širom otvorenim očima.

Ispred njenog štanda stajao je mladi muškarac glupavog pogleda i Ankica bi mu već bila pojela mozak da nije uočila babu koja ga je držala pod rukom. Bila je obučena kao svećenica s crnim naočalama, samo što je još imala i šal koji je uznemirujuće podsjećao na sijedu kosu.

"Koliko vam je sir?" muškarac ponovi.

"Sirek vam je dëset kuna." Ankica odgovori

Premda je nosila naočale, Ankica je imala dojam da ju baba proučava. Tim više, još ju nije vidjela ovdje, a ovo je ipak bila Ankičina domena. Mladić je čeprkao po novčaniku tražeći sitniš dok je Ankica pogledavala u nebo. Bila je nervozna. Željela je da ovo dvoje ode, ali mladić jednostavno kao da je želio odugovlačiti.

"Samo sedam kuna?" mladić iznenada reče. "Majko, imaš li ti sitnoga?"

Ankica pogleda u njega u nevjerici.

"Imate li možda dijete?" Ankica upita grozničavim glasom.

"O, da!" Mladić odgovori. "Imamo kćer. Stara je tek tri mjeseca, ali tako brzo uči!"

Ankica je u tom trenu shvatila da se otkrila. Baba pored ovog mladića, ili radije, baka, je škljocala protezom dok ju je namještala.

"Ja ću kupiti sireka Mladene. Odi ti kupi celera i mrkve. I evo ti tredeset kuna."

Baka je nagurala Mladenu u džep novac i ovaj je otišao. Gledajući oko sebe za mogući put kamo pobjeći, Ankica je uočila da su one dvije ostale same.

"Sirek vam je i dalje dëset kuna." Ankica pokuša olakšati si situaciju nervoznim tonom.

Baka je samo štujela i škljocala protezom.

"Što želiš dovraga?!" Ankica je viknula nervozno. Sada ju je već plašila.

Baka je primila rub naočala i lagano ih povukla dolje. Imala je plave oči.

U trenutku su joj oči bljesnule crveno.

Ankca bi vresnula, ali se od vrućine istopila.

Baka uzme sir i ostavi desetku pa krene tražiti svog sina.

Izjava dana:

"Etika, etika, sve ti je to etika-motika."

Kata Milić

Izjava dana:

"Nije čisto možda, nego možda sigurno."

Kata Milić

"Kvragu, selimo se!"

Dario nije mogao vjerovati svojim očima.

"Jebemu mater, koji kurac se netko mora selit ako su u svakom trenu sve učionic popunjene?"
Iz priloženog možemo zaključiti da niti Luka nije bio zadovoljan.

Negdje bliz, Biserka je stajala i govoreći kroz svetjelesne otvore (izuzev trećeg oka) pozdravljala je sudionike u bujici mladog mesa koja je tekla iz smjera WC-a prema podrumu.

Negdje iz te bujice se uzdignu silueta nečeg nalik na profesora. Naši junaci, prepustivši svojoj mašti na volju, su u svojim glavama proživljavali milijune poželjnih i egzotičnih načina smrti (za sebe, naravno - tko je sretan kad se seli?), dok ih Kornelijin glas poput zvona ne potrese do temelja i sruši im iluzije.

"Klasični!" uzviknu Kornelija.

"Klasični." ponovi Dario okrenuvši se Luki. Faca koju je manje-više uspješno nabacio natjera Luku da se nasmije. To je toliko zvočalo kao roktanje da se ovaj zacrveni i počne se kao, dodoše, nakašljavati.

"E, e. Mi nismo u Klasičnom Kabinetu."

Dario se na tren zacrveni, lagano zabaci glavu kao da duboko udiše, pa se zadere: "Mislav-jebemu-mater-daj-se-ubi-budalo-kako-možeš-biti-tako-prokleto-dosadan?!"

"Žao mi vas je." Kovačić posprdno nabaci kad potapša Darija po ramenu

"Uostalom, otkako im se Mislav "priljepio", naši junaci nisu imali mira, osim u WC-u, jer, svima je poznato da si ljudi na WC-u olakšaju dušu.

Dario to nije znao, premda mu je Luka na to više puta uputio.

"Znaš..." započne on opet.

"Gle Luki, ne idem na WC." Dario ga odbije.

#Ali zašto? Osjećat ćeš se super!"

Kao dokaz, hrpa pijanih cura, napušenih ko stoke, izlete van iz WC-a stvorivši dimnu zavjesu oko kabineta informatike.

"Right..."

Dario je to otegnuo na način da je Luka posumnjao na neistinitost te izjave.

Izjava dana:

"Nije za pet. Treba nekad i odapet."

Kata Milić

"Koliko je tri više ništa?" uzviknu Anđelka Dukat.

Filip zašuti, na tren razmisli i ponosno odgovori: "Tri!"

Anđelka uzdahne: "Dragi moj, kako to možeš znati ako ne postojiš?"

U samoći je razmišljala, morala je naći dostojnoga nasljednika, ali malo tko je znao cijeniti (nedaj bože razumijeti) pravo ništa.

Tri jaka udarca šake, ne, krigle, zveknula su o vrata.

"Naprijed-natrag!" uzviknu Anđelka.

Čim se vrata otvore, bujica učenika gotovo da iscuri u kabinet, ali prof. Škare zatvori vrata prije toga.

"Anđelka, kako napreduje natječaj? Jesi li našla pravoga?"

"Nema natječaja, gotov je."

Ustupi gorka tišina, izvan kabineta.

"A nasljednik, pravi klasičar?" upita Škare.

"Nema takvoga." reče Anđelka gledajući sijedu vlas kako joj pada pred oči.

"Ti ne postojiš." reče joj.

Ali sebe nije mogla uvjeriti da je još uvijek mlada.

"Ured." reče Anđelka.

Sjedila je u svome uredu kad začu kucanje.

"Naprijed." odgovori ona odvratno licemjernim tonom kakvog samo Klasičar može proizvesti.

U tom trenutku profesor Knezović stupi u kabinet.

"Anđo, zvala si me?" upita je.

"Stipe, Stipe..." Započne Anđelka, ali onda shvati da Stipe vidi kroz njeno licemjerje.

"Tvoj posao... Ti testovi koje radiš s učenicima unaprijed, tvoj sistem... To ne štima Stipe. Ilegalno je."

Stipe je na tren zastao, kao grom da ga je udario.

"Ilegalno?" upita je.

"Učenici moraju imati neki izazov, ovako je prelagano."

"Kada je svih 28 učenika imao sve bodove u testu?"

"Stipe..." ANđelka započne lažnim tonom, "Ne može to tako."

Stipe ljutito podigne brk, ali Anđelka uvidi da se to češljugar budi iz zimskog sna. "Ne Stipe, ne može..."

Stipe frknu u brk i lasica netom ispala iz te guste mase ljutito se povuče pad stol.

"Ti ne postojiš!" Anđelka uzvikne na zvijer groteskno izvrnuvši prst u pokušaju da u zvijer prstom uperi.

Izjava dana:

"Tko nema knjigu neka otvori 77. stranicu."

Kata Milić

"Previše ih je!" Lucas je viknuo. Od gomile klasičara više nije vidio ni Anđelku ni Dariusa, ali je barem mogao odrediti njegov položaj proučavajući gdje se diže oblak prašine.

"Ha, dobro onda." reče Lucas i širom otvori šaku. Kako ju je zatvorio, drška tave mu se našla pod prstima. Zamahnuo je snažno i tresnuo najbližeg klasičara posred face. U roku od sekunde više ga nije bilo. Tukao je i tukao sve oko sebe, kad Lucas shvati da tava nije dovoljno brza.

Zato je podigao prst visoko u zrak i rekao:

"Čekaj!"

Klasičari su stali. Zapovijed avatara je ipak imperativ I.

Izvukao je iz džepa knjigu. Na njoj nije bilo nikakvih obilježja osim natpisa ispisanog neupadljivim, crnim slovima:

EKVINOCIJO

Lucas je listao po knjizi i onda odjednom stao na jednoj stranici.

"Aha. Tu je!" uzviknuo je i okrenuo knjigu prema klasičarima. Zvijeri su zbunjeno gledale u tekst. Ništa im se nije činilo upadljivim sve dok žuta svjetlost ne počne sjajiti iz knjige. Na tren, sve je bilo blještavo žuto, da bi se idući čas ugasilo. Hodnik je bio prazan. Darius je zato i negodovao kad se odjednom našao sam.

Anđelka je sve to gledala s blagim podsmjehom.

"Lord Dwooch!" zazove milim glasom i gurne naočale malo više na nos.

Iza njenog ramena se pojavila pletenica. Šnjofkala je zrak i kad je zaključila da je sigurno, hitro se povuče iza Anđelke. Zauzvrat, Biserka iskorači. Darius je gledao u nevjerici.

"Dwooch!" Biserka reče visokim, iritantno piskutavim glasom.

"Je li to sve?" Lucas posprdno dobaci.

Biserka samo slegne ramena.

"Dwooch!" ponovi.

Drugi put dogodilo se nešto neočekivano. U pozadini, jedva čujan, odzvanjao je dubok dwooch. Bio je to jeziv zvuk nalik na brodsku sirenu i svakim časom je spontano bio jači. Zidovi, ne samo tlo se treslo pod golemom snagom, zidovi su pucali, klasičari virštali i padali kako su im eksplodirali bubnjići (a nekima i cijele glave). Čak i sam zrak je titrao kao da će puknuti.

"Dwooch." Biserka ponovi milim glasićem.

Darius i Lucas nisu primili značajnu štetu od dwoocha, ali su ipak pokrili uši. Na sreću, kobna vibracija je stala. Za sada.

"Why, you little-" Lucas uzvikne i skoči prema Biserki visoko digavši tavu pripremajući se za smach.

Iza Dukatice iskorači Kata Milić. Držala je imenik, svetu knjigu, u ruci.

Lucasu sklizne kap znoja niz čelo kada Kata otvori njegov list.

"To ti je jedan." reče Kata i umjetnički napiše gotičku jedinicu u rubriku iz kemije. Lucas je zaurlao od bola i pao na pod. Osjetćao je kako ga moć jedinice pokušava rastvoriti iznutra, ali avatari su bili od čvršće gradivne tvari nego ljudi.

"To ti je jedan! To ti je jedan! To ti je jedan!" Kata je ponavljala.

Lucas se koprcao na podu od boli dok su se jedinice rojile u rubrici kemija.

Anšelka je to promatrala sa zlobnim smiješkom i nije uočila da joj se Darius došuljao iza leđa i visoko zamahnuo tavom.

Kata, međutim, jest, i okrenula se. TAva je jurila prema njoj golemom brzinom pa je ona podigla prst prema njoj.

"To ti je jedan!" Kata je panično viknula kada je prst dotaknuo tavu.

Pojavio se zeleni sjaj i gotička jedinica se urezivala u dno tave. Zelenkaste pukotine su se širile dok je zvuk škripanja metala sve jače odzvanjao. Munje su frcale iz dodirne točke dok su Kata i Darius svaki gurali prema drugom. Drpka tave se opasno usijala i pkripila, ali Darius nije puštao.

Možda bi bilo bolje da je pustio jer je u jednom času tava eksplodirala i užarene krhotine su se razletjele na sve strane poput neteora, ostavljajući trag uništenja na svom putu.

Procijep u nepoznati, crni svijet je nastao gdje su se goleme sile sukobile i pijavica je usisala Anđelku i Katu, da bi potom i sama nestala.

Izjava dana:

"Svašta ne bi dalje rekla ništa."

Kata Milić

"Vidiš ovo?" Lucas pokaže prstom na prazno.

Svi u hodniku su odobravajuće kimnuli glavom. Lucas je to i želio: osjećao se vrlo ugodno u svom novom-starom tijelu. Imao je moć uvjerenja i uvjeravanja.

"Sad si razbi glavu u ovaj prozor!"

Nastao je opći metež u hodniku: oni koji su bili pored prozora su si smrskali glavu o kvaku, a oni koji su bili malo dalje su trgali one ispred kako bi došli bliže i dobili svoju priliku da si razbiju glavu.

Negdje na podu u bilžoj okolici (ali ne predaleko), Mislav se igrao s kockicom. Međutim, kockica je izgledala čudno: nije imala brojeve... ili barem sve brojeve koje bi očekivao na njoj, nego 0, 1 i 2. Još čudnije je bilo to što između 1 i 2 su bila dva znaka jednakosti, dok je zadnje polje bilo prazno. Mislav je nervozno okretao kockicu. Djelovala mu je poput slagalice.

Kakve sulude moći i zaboravljene tajne krije ova kocka, pitao se.

Nije se dugo pitao jer je ubrzo naletio partfiš neugodne, guste, crne brade, koja je jednostavno odbijala poglede svojom strašnošću. Kad se Mislav rasplinuo i prašina rasipa po hodniku Magnus nešto progunđa. Darius to nije uočio pa je nastavio suludo mahati partfišem luđački se smijući.

Lucas je zadovoljno koračao iz smjera hodnika gdje je hrpa leševa klasičarskih svakog časa rasla.

Zagazio je u hrpicu prašine i začudio se što tu radi, kada spazi Mislavovu kockicu. Uzeo ju je u ruku, drugu teatralno digao do čela i zavapio: "Alas, poor Mislav. I knew him, Dario."

Darius je nastavio čistiti hodnik od klasičara. Oni su zgroženo padali u nesvijest, pa u nepostajanje suočeni s Magnusom.

"Počistio si Mislava budalo!" Lucas se zaderao.

Darius je stao.

"Oh!" uzvikne.

"Počistio si Mislava? Kako si mogao nekoga počistiti ako ovaj ne postoji? Dakle -"

"NE!" Darius se zaderao i podigao ruku u talk-to-the-hand pozi u smjeru iz kojeg je glasi dolazio.

"Ti si bome tvrd orah." reče Anđelka Dukat. "KLASIČARSKI ATTACK!"

Sva vrata na katu su se otvorila i bujica deformiranih monstruma je srnula na avatare.

"Dođite tatici!" Darius se zadere i visoko digne Magnusa iznad glave. Oči su mo problijedijele u času kad krene mahnito lupati partfišem.

Kako je mlatio, klasičari su nestajali, a prašine je bilo sve više. Ipak, nisu pokazivali znakove posustajanja. Netko će nakon ovoga trebati dobro očistiti hodnike.

"Zadavi ga." Lucas pokaže prstom na hrpicu nadolazećih klasičara. Zvijeri su stale i zgrabile svakg do sebe za vrat.

Klasičari su milili sa svih strana.

Deset školskih zapovijedi

1. Ja sam škola tvoja, ne do ti Bog da se prebaciš u drugu.
2. Ne govori klasično uzalud.
3. Sjeti se da svaku drugu subotu imaš školu.
4. Piši zadaće da ne ideš ravnateljici kako bi duže živio.
5. Ne prepisuj.
6. Ne laži. ("Kasnio je tramvaj, vlak...")
7. Ne puši u muškom WC-u.
8. Ne izusti krivog odgovora.
9. Ne poželi tuđeg pribora.
10. Ne poželi tuđu učionicu.

Sedam darova Duha Klasičnog

• Nekolegijalnost
• Cinkanje
• Snobost
• Dosada
• Lakomost
• Sposobnost ulizivanja
• Strah od Anđelke

Du, komm mit mir! Du, in die Reihe! Und du, du kommst mit!" Matokovićka je uzvikivala naredbe dok je vojska iza nje rasla. Kao i ona, koračali su na veselu koračnicu koju su samo oni čuli i lica su im bila rastegnuta u veseli smiješak premda su bili svega svijesni, vrlo tužni i nemoćni bilo što poduzeti.

Matokovićka je razmišljala nad fenomenom Klasične: čini se da Klasična i Sedna nisu od ovoga svijeta. Svaka je slična ovoj drugoj, ali se polarno kreću oko jedne točke u vremenu i prostoru i to u istom smijeru. Klasična, na primjer, je impozantna građevina, velika, upečatljiva, moćna; svijet za sebe je u ovom slučaju bilo malo više od metafore. U drugu ruku, Sedma je bila upravo suprotno. Dok je Klasična na vrhu ciklusa, Sedma je odvratna ruševina prepuna deformiranih zvijeri. Čak ju ni ona nije uočila, koliko je neznačajna. Ipak, u svojoj popularnosti, Klasična i Sedma su jako slične. Svaka lokacija, svaki objekt, svako biće iz jedne je precrtano osnom simetrijom u drugu. Poput yin-yanga

"Ali on..." Matokovićka promrmlja.

Onaj muškarac je nekako ispadao iz slike.

Uostalom, sada više nije bilo bitno

Poledala je svoju lijevu ruku: Nekroza joj se sada već proširila do ramena, a prsti su joj otpali. Toliko je postala ravnodušna nakon svoje noćne more u Klasičnoj da je potpuno otupila na bol.

Još jednom je pogledala svoju ruku da se s njom pozdravi prije nego si je zabila nokte u rame i otrgnula je pošpricavši Mate-soldate krvlju.

Pošto je bacila ruku, koja se razlomi kao kora starog drveta, stala je, a to je učinila i njena povorka.

Mati-soldati su se veselo smješkali dok je tražila prikladnu zamjenu, a kada ju je našla na jednom i otrgnula je, ovaj je mislio urlati od boli, ali se zahvalno nasmiješio i nastavio s ostalima marširati kada je Matokovićka krenula.

Izjava dana:

"Svašta sam vidla, ali čak ni to nisam."

Kata Milić

Matokovićka je još malo stajana na dnu stepenica prije nego je krenula prema izvoru zvuka. Skrenula je u desni hodnik. Učionice su bile bez vrata i smrdile su na trulež.

Ali tamo, u mraku, na kraju hodnika, bila su vrata. Jasno je mogla reći da su to vrata jer je crvenkasto svjetlo sjajilo ispod njih. Polagano je hodala prema vratima i otvorila ih. S druge strane je bila, izgleda, kotlovnica. Golema stara peć na ugljen dominirala je sobom, a oko nje bila je hrpa pepela.

Polagano je došla do vratašca. Vatra je sjala s druge strane.

Odjednom se su vatri uzdigla spaljena figura. To je bio čovjek, ili barem ono što je bilo ostalo od njega.Matokovićki je srce ubrzano kucalo kada ju je spodoba pogledala.

"Mi gorimo...Klasična i ja." spodoba izusti.

Spodoba se počela oblizivati plamenim jezikom.

Matokovićka je, prepoznavši Vilušića, umalo povratila, ali se uspjela okenuti. Teturajući je napustila sobu i zatvorila vrata za sobom. Kako je izašla van, naslonila se leđima na teška vrata.

Teško je disala u gustoj prašini i još ju je ruka nezamislivo bolila. Bacila je pogled na nju i to ju je samo još više nerviralo. Stajala je u tišini i razmišljala kamo bi išla da izađe odavde.

Dok se premišljala što da radi, vrata iza nje počela su se mahnito tresti. Čula je kako se vilušić oblizuje s druge strane dok udara po vratima. Matokovićka je neko vrijeme stajala šokirana blokirajući vrata. Nije više mogla dugo ih držati, a ne bi mogla Vilušića opet pogledati pa se okrenula i potrčala niz hodnik ne gledajući iza sebe. Trčala je i dok je prolazila pored kemije bacila je pogled u prolazu. U učionici su na stolicama sjedili truli leševi zavezani lancima. Ispred svakoga bila je otvorena dobro trula knjiga. Da je stala i bolje pogledala, mogla je provjeriti je li doista vidjela Katu Milić kako bezbrižno predaje. Na dnu stepenica zastala je budući da ju je na tren zaslijepilo svjetlo odozgo.

Kada joj se vid malo povratio, Matokovićka je uočila i koji mu je izvor: na vrhu stepenica stajao muškarac u kasnim četredestima, barokno obučen, rapir opasan o remen i umjetna perika na glavi. Sam je djelovao lagano transparentno i imao je blagonaklon pogled.

"Pođi za mnom." rekao je karizmatičnim glasom koji je odzvanjao kao da nije od ovoga svijeta i trknuo gore.

"Čekaj!" Matokovićka je viknula, ali je nepoznati muškarac već krenuo, pa je potrčala za njim. Kada se vratila do prizemlja, vidjela je na djelić sekunde kako muškarac nestaje na prvom katu. Isto tako je uočila hrpu monstruozno deformiranih figura kako hrle iz hodnika prema njoj i viču "Uči me!"

Matokovićka stvarno nije imala vremena, pa je potrčala gore. Kada je došla na prvi kat, vidjela je kako trag svjetla nestaje u knjižnici, pa se tamo zaputila.

Uletjela je razvalivši vrata knjižnice. S druge strane bila su vrata koja su inače vodila na balkon. Sada su, međutim, izgledala kao crno ogledalo, kao da ničega nema iza njih. S druge strane stajao je onaj muškarac. Svjetlo više nije sjalo oko njega, ali je nekako djelovao više stvarnim nego prije.

"Skoči kroz prozor." rekao je.

"Ali..." Matokovićka proba.

I pogledala je okolo po sobi. Put do vrata joj je priječio raspadnuti stol, a oko njega su posvuda bile deformirane zvijeri.

"Skoči. Lako je." Muškarac ponovi.

Matokovićka, ne vidjevši druge, se zaleti preko stola i skoči prema vratima balkona. Zvijeri su zavijale i pokušavale ju uhvatiti za noge, ali im to baš i nije uspjevalo.

Kada je bila pred vratima pokrila je glavu rukama i zaletila se u staklo. Muškarac se pomaknuo u stranu i nestao.

Zadnje čega se sjećala je kako pada u crni bezdan.

***

Probudilo ju je sunce i cvrkut ptica. Matokovićka je otvorila oči. Ležala je na cesti ispred Škole. Ustala se i pogledala gore: ruševine Klasične su se sjajile na suncu. Ipak, nekako je sve to djelovalo čudno, kao da je naopako. A ubrzo je shvatila i što: kao da je ušla u paralelni svemir, a okosnica je granica Klasične i Sedme. Nemajući puno misli na umu, Matokovićka je smišljala veselu koračnicu koja će joj odvući um od traumi koje će ju zauvijek promijeniti.

"Du, komm mit mir!" ljutito je viknula na prolaznika, koji ju je poput zombija počeo slijediti. Krenula je vojničkim korakom prema klasičnoj s čudno zlim pogledom u očima.

Izjava dana:

"Majke ti Janje i seke Ruže koja kotle struže"

Kata Milić

"Svaki dan je lijep dan", mislio si je Maximus. Sve dok jednog dana, slušajući Craddle of Filth, nije krenuo na posao... Ali on zapravo nije volio Craddle of Filth! I zato mu taj dan nije bio lijep. Prvi u nizu, i život je krenuo nizbrdo.

Sljedeće jutro mu je kućevlasnica zaplijenila kadu. A žena odbila seks. Ali najgora stvar je što on uopće nije imao ženu! Još gore, nije imao niti samoga sebe. I dok je sjedio na podu i očajavao nad besmislom (?) života naišla je jedna Kata. I on se ubio, a Kata je rekla *hmph!*. Dok je plutao u ničemu, naišao je na ulaz u veeeeeliki nos. Ali kako on nije imao sebe (sjećate se?), pa se nije mogao ubiti, i bio je na stepenicama. Kada je ustao, pao je i slomio vrat, i opet plutao po ništavilu i naišao na nos. E pa nije! JE! I plutao je, sve do nosa. I? Kada je shvatio da je to nos (zapravo, shvatio je i prvi put, ali pošto nije imao sebe to se nije dogodilo) pokušao je pobjeći, ali su ga dake uvukle unutra. Tamo, na ulazu, je visjelo jedno prase, i vikalo:"škvi!" škvi! Da, vikalo je *škvi!* I visjelo. Ali Maximus uvidi ljudskost svog postupka i stade istraživati nos. *škvi!* I više nikada nije čuo: "škvi!" However, dlake su ga vukle sve dublje u tamu nosa. Gdje je upoznao Višnju. A u isto vrijeme bio je u njenom nosu. Strah ga je svladavo kada je vidio tu zlu spodobu, ali uspio je izustiti: "Zašto? Ovo nema smisla!". Ona se samo nasmijala i rekla potpuno istim tonom kao i on: "Zašto? Ovo nema smisla!". I snifnula ga dobro, i skoro ga uvukla u nos, ali on je već bio tamo.

Nakon toga je uvidio da se potpuno izgubio, a pošto nije volio biti bez sebe, brzo je ušao u Višnjin nos da se pronađe. Ali je on već bio tamo, pa se brže-bolje bacio na potragu svog života - doslovno. Ali budući da je slomio vrat, uopće nije imao život. Što se, naravno, nije dogodilo. Shvatio je da je Višnjin nos veći iznutra od već nemjerljivo velikog izvana. Napokon, nakon dugog lutanja, došao je do glavnog generatora. Izgledao je poput ogromnog nosa. Velikog, dlakavog, kvrgavog, pulsirajućeg, nečistog, odvratno odbojnog nosa. Kako nije imao nigdje drugdje za poći, ušao je u njega. Unutra bilo je veliko, dlakavo, kvrgavo, pulsirajuće, nečisto i odvratno odbojno, veoma neočekivano za nos. Pažnju mu je privuklo prase koje je visjelo na jednoj kvrzi i išlo: "škvi!". Ali on je bio toliko zanesen pulsirajućim stropom, koji je pulsirao kao zlo i iskvareno nešto nalik pumpi za naftu, ali nafta bi se zgrozila i prala do kraja života da ju to dotakne.

Kliknite za veću rezoluciju

Ukratko, jadni maximus više nikada nije viđen. Međutim, neki tvrde da je otišao u najdublje slojeve nosa, tamo gdje je još bio čisti i pronašao se.

Evo kako se to dogodilo:

Kliknite za veću rezoluciju

Ali nije znao van. Jadni Maximus

Kvrag te odnio.

Izjava dana:

"Zašto je tu trojna točka? Sveto trojstvo, jedan Bog, rekli bi fratri. Eto ti i svete vodice."

Kata Milić

Bilo je mračno i užasno je smrdjelo. Bila je zaglušujuća tišina i gusti, opojni miris prašine bio je u zraku, pomiješan sa smradom vlažne plijesni.

Matokovićka je otvorila oči. Ured u kojem je maloprije bila nije ni najmanje slično izgledao. Prozori su bili zabarikadirani debelim daskama i tračci svijetlosti koji su se uspjšno probijali stvarali su trakice na prašini. Namještaj je i dalje bio tu, ali u takvom raspadnom stanju da bi čovjek rekao da je zapušten stoljećima.

Matokovićka se jedva ustala. Kako se poduprla na lijevu ruku, osjetila je užasnu bol. Koža, koja joj se već bila osušila u tvrdu ljusku, popucala je i otpala kao kora ostavljajući sirovo meso ispod.

Matokovićka je jauknula od boli i zgrabila se za ruku. Slike konfrontacije s Dukaticom su joj se vraćale u glavu.

Matokovićka je naćulila uši dok je osluškivala kako se zvono bliži vrhuncu svoje snage pa slabi, samo da bi na kraju nestalo. Kada je ostala u tišini još je neko vrijeme pričekala prije nego je krenula van. Vrata su bila zaključana pa ih je ljutito razbila šakom.

Hodnik je bio prepun ćupova s mrtvim biljem. Kako je hodala po hodniku i došla do kraja, trgnula se: čula je zvuk zvona kao da dolazi iz podruma i užurbane korake iz zbornice prema njoj. Okrenula se, ali tamo nikoga nije bilo. Ipak, koraci nisu prestajali i Matokovićka je uočila kako se sjena miče po zidu premda ju nitko nije bacao. Kada je sjena došla do kraja hodnika zvuk je nestao, a uslijedilo je tupo kucanje po metalu. Zvono se zaglavilo.

Matokovićka je došla do vrata, ali su bila zazidana. Prozori na prvom katu bili su slobodni od dasak pa je krenula prema njima. Kada je došla do prozora, vidjela je samo sjajno blještavilo vani, a prozori su bili zaglavljeni.

Čula je glasno škripanje užeta iza sebe i naglo se trznula. Na zidu su bile sjene leševa obješenih za vrat. Matokovićka pogleda opet van. Nije bilo ničega što bi moglo stvarati te sjene. Ipak, sjene su se njihale, a užad je škripala. Uz škripanje užeta čula je i šaptanje iz podruma i krenula dolje. Kada je sišla dolje vidjela je da nema staklenih vitrina nego je samo ventil bio tamo. Šaputanje se nastavilo i u jednom trenutku artikuliralo u: "Ej, kak ide peto? Peto?!"

Uslijedo je vrisak, pa tišina.

^{1 - Kvragu i sve!}

Izjava dana:

KATA: Koji je ovo sada sat?
RAZRED: Peti!
KATA: Dobro, a što ste imali šesti?

Kata Milić

"Opet si napravila po svom?!" Anđelka se zaderala.

"A što to?" Matokovićka upita nevino.

Anđelka se neugodno promeškolila u stolici. Nije bila ni sama sigurna u to što radi, ali glasine bile protiv Matokovićke.

"Mati-soldati, Kažu." Anđelka opali.

"Oh, Mati-soldati. Sie sind gut, ja?"¹ Matokovićka se nasmije.

"M-m-olim?! Znači, istina je!" Anđelka izgubi nit.

"Da, i izgleda da ne djeluje na tebe. Oder doch?"² Matokovićka se promeškolji.

"Znaj jedno, mister, ovdje je moja riječ ap-so-lutna, jasno?!"

"Oh da?" Matokovićka se mamije "A kome ti zapovijedaš?"

"Ti!" Anđelka vikne i skoči sa stolca. Stolac tresnu o pod i Anđelka uperi prstom u Matokovićku te se zadere: "Za mene NE POSTOJIŠ!"

"Ako ja ne postojim..." Matokovićka započne zaigranim tonom, "Pitam se, kome se onda obraćaš? Ti si ona koja ne postoji."

"Ne!" Anđelka vrisne i pokuša skočiti preko stola, zgrabiti Matokovićku oko vrata i zadaviti ju, ali je nestala malo prije toga.

"Fühlst du jetzt den Schmerz deiner Gegnern, Anđelka Dukat?"³Matokovićka joj dobaci u facu prije nego dukatica nestane. "Heh, blöde kuh."⁴ Matokovićka se nasmije i namjesti malo ugodnije u stolici.

Njen trijumf kratko je trajao, jer ju je odmah zabolilo u prsima. Zgrabila se za srce, ali sa srcem je sve bilo u redu. Užasnuta je gledala kako joj se ruka suši i naglo raspada. Uostalom, Dukatica se obratila njoj i uvjerila ju da ne postoji, ili barem dio nje.

Naglo se smračivalo i dok je padala u nesvijest, Matokovićki se učini da čuje kako zvone u daljini alarm i školsko zvono.

Izjava dana:

"Čitam ja vas ko bukvicu"

Kata Milić

Put prema Gradecu bio je jasno ocrtan i izgažen, ali nije bilo nikoga na njemu. Vitezovi su oprezno jahali očekujući razbojnike. Pogotovo su bili oprezni kada su zašli u mračnu šumu. Putovali su u mraku i tišini, slušajući grančice kako pucaju pod kopitima. Nije bilo nikakvih drugih zvukova, niti cvrkutanja ptica i to je bilo pomalo uznemirujuće. Sedam viteza je odjednom uočilo ljudsku siluetu na putu. Izvukli su mačeve očekujući napad, ali su uočili samo mršavu staricu obučenu u kaput od luksuznog krzna. Slamnati šešir joj je skrivao oči od pogleda

"S puta babo!" viknuo je prvi vitez.

Baba se nije pomaknula ni kada je vitez srnuo mačem na nju. Kada se našao metar od nje ona je digla pogled ravno mu u oči.

Konj se uplašio i propeo, ali je vitez već bio pao s njega kad se to dogodilo.

Baba je žvakala puna usta nečega i lagano joj je skliznula gusta sivkasta masa iz ustiju, a vitez je ležao na podu. Baba je skinula šešir. Četiri viteza su pala mrtva na licu mjesta, a preostala dva su na vrijeme odvratili pogled. Ipak, osjećali su neizdrživu bol kao da im nedostaje nešto u glavi i pali su izgubivši koordinaciju.

Baba je pohotno mljackala dok joj je moždana tvar curila iz prepunih usta. Došla je do jednog viteza i zgrabila ga za rame. Podigla ga je golemom silom i pogledala u oči.

"Ja ne želim umrijeti!" vrištao je plačući dok mu je baba polagano jela mozak.

Kad je bila gotova s ovim, baba je krenula na zadnjeg viteza. Ovaj je drhtao od nemoći i bijesa i prkosno ju pogledao u oči. Baba se zlobno nacerila očekujući novi zalogaj, ali je shvatila da se događa upravo suprotno.

Pala je mrtva kao klada. Vitez je imao luđački moćan pogled u očima.

Zgrabio je tijelo babe i iščupao joj kičmu. Digao je kičmu i bacio ju prema drvetu kao koplje.

Baba s druge strane je siknula kada ju je probilo. Nije prošlo puno vremena prije nego se vitez našao pred njom i slomio joj vrat čvrstim stiskom.

Pošto je zadavio babu, vitez je skočio s drveta da bi potom nestao u šumi.

Jašući pod planinom, povorka je putovala. Sjajni oklopi su blještali na poslijepodnevnom suncu. Bilo je vruće i povorka je bila umorna. Dugo su jahali do ovdje. Jedino je niz zakukuljenih hodočasnika marljivo koračao. Bilo ih je trinaest i bilo je svima jasno da su svećenici

Predvodnik je stao blizu planine i pogledao prema obroncima planine. Šume i golema prostranstva livada su se pružala na sve strane. Jedino su se u daljini isticale zidine gradića na obroncima planine.

"Gradec!" uzvikne jedan od vitezova.
"Gradec!" i drugi ponove zamišljeno.
"Prijatelji, tamo ćemo postići naš cilj!" uzviknuo je predvodnik.
"To je samo gradić!" netko je progunđao.
"Tamo!" reče predvodnik. Svi su dugo buljili u gradec kada netko shvati da njihov predvodnik gleda u sasvim drugom smijeru.
"Tamo!" ponovi.
"Ali tamo ima samo polja!" progunđa netko opet.
"Prijatelji, ja vidim, puno godina odsada, veliko zdanje, značajno zdanje, važno i poštivano, još stoljećima nakon nas. Naš rad je bitan!"
"Ali što će to biti?" upita netko.
"Što će to biti?" predvodnik ponovi i okrene pogled prema svećenicima.
"Stvarno, što će tamo biti?"
Kuća prosvijetljenog znanja i edukacije." odgovori jedan svećenik očekujući to pitanje.
"Idemo onda, jer, nije li zapisano da vrijem nikoga ne čeka? Prijatelji, čekajte me u Gradecu." reče artur svojim vitezovima.
"A mi krenimo. Čeka nas puno posla."
Isusovcisu kimnuli glavom i povorka se razdvojila.

Negdje na obali, neviđen u gustišu, krokodil je jurnuo niz rijeku i nestao.